Naslov djela Temelj kršćanskog nauka (Dat Fundament des Christelycken leers) Menna Simonsa preuzet je iz Prve poslanice Korinćanima: „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist” (1 Kor 3,11). Ta rečenica nije samo moto knjige, nego i njezino temeljno načelo: sve što Simons piše – nauk, bogoslužje, sakramenti i svakodnevni život – mora se mjeriti prema Kristu i evanđeoskom svjedočanstvu. Knjiga je prvi put tiskana 1539. ili 1540. godine na donjonizozemskom narječju, u vrijeme dok je njezin autor već bio progonjen čovjek, a okupljanja onih koji su je čitali odvijala su se po kućama, štagljevima i skrovitim mjestima nizozemske i sjevernonjemačke nizine.
Da bi se razumjela narav ove knjige, potrebno ju je smjestiti u povijesni kontekst burnih desetljeća reformacije. U trenutku njezina nastanka Lutherova reformacija već je duboko promijenila religijsku kartu Europe, Zwingli je već poginuo kod Kappela, a Calvin je objavio prvo izdanje svojih Institucija. No usporedno s tim reformacijama glavne struje razvijao se i niz alternativnih pokreta koje su suvremenici nazivali različitim imenima: anabaptisti, prekrstitelji ili zanesenjaci. Ti su pokreti odbacivali ne samo papinski autoritet, nego i samu pretpostavku da je društvo već po sebi kršćansko. Središnje pitanje bilo je pripada li krštenje svakome tko je rođen unutar kršćanske zajednice ili samo onome tko osobno i svjesno ispovijeda vjeru.
To pitanje povuklo je za sobom mnoga druga: o odnosu Crkve i države, uporabi sile, prisezanju, vojnoj službi i naravi same kršćanske zajednice. Posebno traumatičan događaj za cijeli pokret bila je pobuna u Münsteru 1534./35., kada su radikalni anabaptisti pokušali silom uspostaviti „Novi Jeruzalem”. Krvavi slom pobune ostavio je duboku sjenu nad svim skupinama koje su odbacivale krštenje djece pa su ih vlasti često poistovjećivale s buntovnicima i podrivačima društvenog poretka. Upravo u toj atmosferi Menno Simons piše svoj Temelj kršćanskog nauka. Knjiga je istodobno odgovor progoniteljima i vlastodršcima koji su anabaptiste poistovjećivali s münsterskim pobunjenicima, kao i strpljiva pouka samim vjernicima koji su, raštrkani i progonjeni, tražili pouzdan oslonac za svoj život u vjeri.
Zbog toga Temelj nije samo teološki traktat, nego i apologija jedne progonjene zajednice. U uvodnim poglavljima Simons se obraća vlastima, sucima i svim ljudima bilo kojega staleža, moleći ih da njegove sljedbenike ne osuđuju bez razumijevanja njihova nauka i života. Posebno naglašava da njegovi vjernici ne traže političku pobunu niti društveni prevrat, nego slobodu da žive prema Evanđelju i vlastitoj savjesti. Upravo će taj spoj radikalne vjernosti Kristu i dosljednog nenasilja postati jedno od najprepoznatljivijih obilježja menonitske tradicije.
Središnji ton cijele knjige obilježava snažna svijest o „vremenu milosti”. Simons vjeruje da čovječanstvo živi u posljednjim vremenima i da Bog još jednom poziva ljude na obraćenje prije konačnoga suda. No za razliku od apokaliptičkih skupina koje su očekivale nasilni dolazak Božjega kraljevstva, Simons poziva na unutarnju obnovu života. Reformacija za njega nije samo pitanje crkvenih institucija ili teoloških formula, nego prvenstveno pitanje obraćenja srca.
Otuda proizlazi jedan od glavnih naglasaka cijelog djela: istinsko pokajanje. Simons vrlo oštro kritizira religioznost svoga vremena, koju smatra površnom i licemjernom. Svijet je, prema njegovu opisu, obilježen pijanstvom, ratovima, pohlepom, nasiljem i moralnom izopačenošću, premda se i dalje naziva kršćanskim. Pokajanje zato nije za njega puko izvršavanje crkvenih obreda ni formalno priznanje grijeha, nego stvarna promjena života. On odbacuje vanjske oblike pobožnosti ako nisu povezani s unutarnjom obnovom čovjeka. Pravo pokajanje znači umrijeti starom Adamu i započeti novi život u poslušnosti Kristu.
Drugi veliki naglasak djela jest novo rođenje. Kršćanin nije onaj koji pripada određenoj državnoj ili teritorijalnoj crkvi, nego onaj koji je iznutra preobražen djelovanjem Duha Svetoga. Simons neprestano ponavlja da vjera mora donositi plodove: ljubav, milosrđe, poniznost, čistoću života i spremnost na trpljenje. Vjera koja ostaje samo na riječima ili učenosti za njega je mrtva. U tom je smislu Temelj izrazito praktično djelo: ono ne želi naprosto poučiti čitatelja, nego ga preobraziti.
Treći važan naglasak jest pojam zajednice bez sablazni. Crkva je za Simonsa vidljiva zajednica učenika koji nastoje živjeti prema Govoru na gori. Ona mora biti odvojena od nasilja, političke prisile i moralne iskvarenosti svijeta. Iz toga proizlaze i neke od najpoznatijih značajki menonitske tradicije: odbijanje nošenja oružja, odbacivanje prisege, nenasilje i spremnost na trpljenje radije nego na osvetu.
Najopsežniji i najpoznatiji dio knjige posvećen je pitanju krštenja. Simons tvrdi da Novi zavjet uvijek povezuje krštenje s vjerom, obraćenjem i svjesnim prihvaćanjem Evanđelja. Budući da dijete još ne može svjesno vjerovati ni razumjeti Kristov poziv, ono ne može ni primiti krštenje u punom smislu riječi. Krštenje je zato čin odrasloga vjernika koji javno potvrđuje da želi slijediti Krista, čak i pod cijenu progona, gubitka imovine ili smrti. Upravo je zbog toga anabaptistički pokret bio smatran toliko opasnim: odbacivanje krštenja djece značilo je i odbacivanje modela društva u kojem su Crkva i država činile jedinstvenu cjelinu.
Unatoč tomu, Simons nije zagovarao pobunu protiv vlasti. Naprotiv, više puta naglašava da su kršćani dužni poštovati zemaljske vlasti u svemu što nije protivno Božjoj riječi. No jednako tako tvrdi da država nema pravo vladati savješću. Krist je jedina glava Crkve i jedini gospodar ljudske duše. U tome se može prepoznati jedna od najvažnijih i najtrajnijih dimenzija Simonsove misli: obrana slobode savjesti i odbacivanje religijske prisile.
Iako Temelj kršćanskog nauka stilski pripada vjerskoj prozi reformacijskog doba, daleko je emotivniji i snažniji od tekstova glavne struje reformacije. Tekst je snažno retoričan, ispunjen biblijskim citatima, usklicima, opomenama i emocionalnim apelima. Simons ne piše poput hladnog akademskog teologa, nego poput propovjednika koji nastoji dirnuti savjest svojih čitatelja. Njegova je proza često nabijena dramatičnim osjećajem hitnosti: vrijeme milosti istječe, Kristov poziv ne smije se odgađati, a pravi kršćanin mora biti spreman nositi križ.
U desetljećima nakon objave Temelj kršćanskog nauka je među Simonsovim sljedbenicima postao gotovo normativna knjiga vjere. Sam autor više ga je puta proširivao i prerađivao, a izdanje koje se ovdje prevodi temelji se na kasnijoj, dopunjenoj verziji. Iz te je knjige tijekom stoljeća izrasla menonitska tradicija koja se proširila Europom i kasnije Sjevernom Amerikom, a preko nje i mnoge ideje koje danas povezujemo s modernim poimanjem slobode savjesti, nenasilja i odvajanja Crkve od državne prisile.
Za suvremenoga čitatelja Temelj kršćanskog nauka važan je ne samo kao povijesni dokument jedne progonjene reformacijske zajednice, nego i kao svjedočanstvo ozbiljnog pokušaja da se kršćanski život u cijelosti podredi evanđeoskom idealu. Simonsovo inzistiranje na osobnoj odgovornosti, unutarnjoj preobrazbi i nenasilju aktualno je i danas. Njegova knjiga podsjeća da reformacija nije bila samo sukob oko crkvenih institucija i doktrina, nego i potraga za novim oblikom kršćanskoga života, koji bi doista imao svoj jedini temelj u Kristu.

Moderna izdanja

The Complete Writings of Menno Simons, prev. Leonard Verduin, ur. John Christian Wenger. Scottdale, PA: Herald Press, 1984.

Die Schriften des Menno Simons. Gesamtausgabe. Steinhagen: Samenkorn, 2013.