Za studente

Menno Simons

Witmarsum, 1496. – Wüstenfelde, 1561.

Menno Simons

Witmarsum, 1496. – Wüstenfelde, 1561.

Naslovnica
/
Autor
/

Menno Simons

Sadržaj

Djetinjstvo i obrazovanje

Menno Simons (1496.-1561.) bio je jedan od najvažnijih predstavnika anabaptističkog pokreta u doba reformacije te osoba po kojoj su menoniti dobili ime. Rođen je u Witmarsumu u Friziji, na području današnje Nizozemske, u skromnoj obitelji koja se bavila poljoprivredom. Već kao dječak odlučio je postati svećenikom. Školovao se vjerojatno u samostanskoj školi u Bolswardu, a zatim je studirao filozofiju i teologiju u Utrechtu. Za katoličkog svećenika zaređen je 1524. godine.

Duhovna kriza i približavanje reformaciji

Iako je formalno pripadao Rimokatoličkoj crkvi, Simons je kasnije vrlo kritički govorio o vlastitom ranom svećeničkom razdoblju. Tvrdio je da tijekom studija gotovo uopće nije čitao Bibliju te da je živio prilično raskalašenim životom obilježenim pićem i kockanjem. Takva samokritika nije bila rijetkost među reformatorima 16. stoljeća, koji su često vlastiti život prije obraćenja prikazivali kao duhovno isprazno razdoblje. Kod Simonsa je ključna prekretnica nastupila kada je počeo sumnjati u katolički nauk o transupstancijaciji. U početku je te misli smatrao „đavolskim napastima“, no nakon proučavanja Novoga zavjeta zaključio je da se rimokatoličko tumačenje euharistije ne podudara s biblijskim tekstovima.

Taj intelektualni i duhovni nemir vodio ga je prema reformacijskim idejama. Simons i njegov nadređeni svećenik počeli su čitati djela Martina Luthera, Martina Bucera i Erazma Roterdamskog. To je bilo iznimno opasno jer su vlasti u Friziji strogo zabranjivale takvu literaturu te je 1526. godine naređeno da se sva Lutherova djela predaju vlastima kako bi bila javno spaljena. Simons i njegov nadređeni odbili su poslušati naredbu, zbog čega su imali ozbiljnih problema s vlastima – nekoliko godina kasnije zabilježena je čak smrtna kazna za posjedovanje reformacijskih knjiga. Unatoč tome, Simons je nastavio proučavati reformacijsku teologiju, a njegove su propovijedi postupno poprimale evangelički karakter.

Duhovna kriza i približavanje reformaciji

Nova velika prekretnica dogodila se 1531. godine, kada je u Leeuwardenu pogubljen Sikke Snijder, jedan od prvih anabaptista u Friziji. Snijder je odbacio krštenje djece i dao se ponovno krstiti kao odrasla osoba, što je tada smatrano teškim zločinom protiv društvenog i crkvenog poretka. Njegovo pogubljenje snažno je pogodilo Simonsa i navelo ga da ponovno prouči Novi zavjet, ovaj put po pitanju krštenja djece. Zaključio je da u Bibliji nema jasnog temelja za praksu krštenja novorođenčadi. To ga je udaljilo ne samo od Rimokatoličke crkve, nego i od većine tadašnjih reformatora, jer su i Luther i Zwingli zadržali krštenje djece.
Simons je zatim počeo proučavati spise crkvenih otaca i reformatora te se sve više približavao anabaptistima. Strahovito ga je pogodila smrt njegova brata Pietera, koji je 1535. ubijen zajedno sa skupinom anabaptista. Taj događaj Simons opisuje vrlo emotivno: molio je Boga da mu oprosti „nečist život“ i podari novo srce. Godine 1536. definitivno napušta rimokatoličanstvo, ženi se i pridružuje anabaptističkom pokretu.

Vođa menonitskog pokreta

Anabaptisti su se zalagali za svjesno krštenje odraslih vjernika, odbacivali su prisilu u vjeri te su često naglašavali odvojenost Crkve od države, zbog čega su ih progonile i katoličke i protestantske vlasti. Ipak, unutar samog pokreta postojale su velike razlike. Neki anabaptisti bili su skloniji nasilju i apokaliptičkim očekivanjima, osobito nakon dramatičnih događaja u Münsteru 1534./35., kada su radikalni anabaptisti pod vodstvom Jana van Leidena pokušali uspostaviti „Božje kraljevstvo“ silom. Upravo je Menno Simons imao presudnu ulogu u tome što je velik dio sjevernoeuropskog anabaptizma krenuo drugim putem, onim nenasilja i pacifizma.

Godine 1537. Simons je zaređen za starješinu unutar anabaptističke zajednice i ubrzo je postao jednim od njezinih najutjecajnijih vođa. Putovao je diljem Nizozemske i sjeverne Njemačke, propovijedao, organizirao zajednice i pisao teološke spise. Njegov je utjecaj bio toliko snažan da su anabaptisti na tom području ubrzo počeli biti nazivani menonitima. Isprva je to bio naziv koji su koristili protivnici pokreta, no zajednice su ga kasnije prihvatile kao vlastito ime.

Teologija i nasljeđe

Posebno je važna bila njegova sposobnost organiziranja raspršenih i progonjenih zajednica. Menno Simons nije bio samo propovjednik, nego i sustavan teolog. Njegovo najpoznatije djelo, Temelj kršćanskog nauka iz 1540., postalo je jednim od ključnih djela menonitske tradicije. U njemu je izložio temeljna načela vjere: krštenje odraslih, nenasilje, disciplinu unutar zajednice i dosljedno nasljedovanje Krista u svakodnevnom životu. Ovdje donosimo ključni dio tog djela, koji se bavi pitanjima vjere, pokajanja, krštenja i odnosa sa svjetovnim vlastima.

Za razliku od radikalnih anabaptista povezanih s nasiljem, Simons je odlučno odbacivao svaku militantnost. Distancirao se od münsterskih anabaptista, kao i od drugih mesijanskih skupina koje su očekivale skori kraj svijeta ili zagovarale revolucionarne promjene. Smatrao je da se istinsko kršćanstvo mora temeljiti na poniznosti, miru i osobnom obraćenju, a ne na političkoj sili. Upravo je zbog toga nastojao opravdati i stabilizirati pokret koji je nakon münsterske katastrofe bio na rubu uništenja.

Važan trenutak u njegovu djelovanju bio je teološki razgovor s reformiranim teologom Johannesom a Lascom 1544. godine u Emdenu. Iako nisu postigli dogovor, susret je protekao u relativno prijateljskom tonu, što pokazuje da je Simons bio spreman na dijalog čak i s onima koji su se duboko razlikovali od njega.

Progonstva i posljednje godine

Unatoč pacifizmu, vlasti su Simonsa smatrale iznimno opasnim. Car Charles V izdao je 1542. edikt prema kojem je svatko tko ga skriva ili posjeduje njegove spise mogao biti osuđen na smrt, a za njegovu glavu bila je raspisana nagrada od sto zlatnih guldena. Progon je bio vrlo brutalan: mnogi su menoniti spaljeni ili pogubljeni samo zato što su prihvatili ponovno krštenje ili posjedovali zabranjene knjige.

Zbog progona Simons je neprestano mijenjao mjesto boravka. Djelovao je u Kölnu, Holsteinu, Wismaru, okolici Gdanjska i Livoniji. Unatoč opasnosti, nastavio je okupljati zajednice i sudjelovati na anabaptističkim sinodama. Na jednom takvom sastanku 1552. raspravljalo se o antitrinitarnim idejama Adama Pastora, koje su na kraju osuđene, što također pokazuje da su menoniti pod Simonsovim vodstvom nastojali očuvati određenu doktrinarnu stabilnost.

Posljednje godine života proveo je uglavnom u Holsteinu, pod zaštitom plemića Bartolomäusa von Ahlefeldta, koji je pružao utočište anabaptistima. Umro je 1561. godine u Wüstenfeldeu kraj Bad Oldesloea, a njegovo je tijelo kasnije preneseno u rodni Witmarsum.

Značenje Menna Simonsa

Povijesna važnost Menna Simonsa daleko nadilazi granice menonitske zajednice. On pripada onoj struji reformacije koja je snažno naglašavala slobodu savjesti, nenasilje i odvajanje vjere od državne prisile. Dok su mnogi reformatori još uvijek smatrali da država treba nadzirati vjerski život, anabaptisti su inzistirali na dobrovoljnoj zajednici vjernika. Upravo su zbog toga često bili marginalizirani i progonjeni, ali su njihove ideje kasnije snažno utjecale na razvoj modernih koncepata vjerske slobode i pacifizma.
Menno Simons ostao je simbol „mirne reformacije“, koja nije tražila promjenu društva mačem, nego obraćenjem pojedinca i življenjem evanđelja u svakodnevici. Upravo zato njegovo nasljeđe i danas ima veliko značenje, ne samo za menonite, nego i za cjelokupnu povijest europskog protestantizma, kao i za šire ideje vjerske tolerancije.
Izbor iz literature Bakels, H. Het Volk Van Menno: De Volgelingen Van Menno Simons, de Schippers en Boeren Van Friesland, Bespied in Hunne Menniste-Gemeente-Zaken. Leiden i Boston: Brill, 2024. Behrends, Ernst. Der Ketzerbischof: Leben und Ringen des Reformators Menno Simons, †1561. Basel: Agape-Verlag, 1966. Bender, Harold Stauffer i John Horsch. Menno Simons’ Life and Writings. Scottdale, PA: Mennonite Publishing House, 1936. Bornhäuser, Christoph. Leben und Lehre Menno Simons’. Ein Kampf um das Fundament des Glaubens (etwa 1496-1561). Neukirchen-Vluyn: Neukirchener Verlag, 1973. Brandsma, Jan Auke. Menno Simons von Witmarsum Vorkämpfer der Täuferbewegung in den Niederlanden. Maxdorf: Agape-Verlag, 1983. Budgen, Victor. Menno Simons (1496-1561). A Study of the Life and Teachings of the Foremost Anabaptist Leader. Welwyn Garden City: Evangelical Press, 1985. Cramer, A. M. Het leven en de verrigtingen van Menno Simons. Amsterdam, 1837. Discipleship in Context: Papers Read at the Menno Simons 500 International Symposium Elspeet, Netherlands, 1996, ur. A. G. Hoekema i Roelf Kuitse. Elkhart, IN: Institute of Mennonite Studies, 1997. Friesen, Abraham. Menno Simons: Dutch Reformer between Luther, Erasmus, and the Holy Spirit: A Study in the Problem Areas of Menno Scholarship. [s. l.]: Xlibris, 2015. Goertz, Hans-Jürgen. Menno Simons und die frühen Täufer. Drei Vorlesungen. Bolanden: Mennonitischer Geschichtsverein, 2011. Harder, C. Das Leben Menno Symons. Königsberg, 1846. Horsch, John. Menno Simons, His Life, Labors and Teachings. Scottdale, PA: Mennonite Publishing House, 1916. Klaassen, Walter et al. No Other Foundation: Commemorative Essays on Menno Simons. North Newton, KS: Bethel College, 1962. Krahn, Cornelius. Menno Simons. 3. izd. Bielefeld: Christliche Missions-Verlags-Buchhandlung, 1996. (1. izd. 1936.). ________. Der Gemeindebegriff des Menno Simons im Rahmen seines Lebens und seiner Theologie. Karlsruhe: Schneider, 1936. ________. Dutch Anabaptism: Origin, Spread, Life and Thought (1450-1600). Harrisonburg, VA: Herald Press, 1981. Littell, Franklin H. A Tribute to Menno Simons: A Discussion oft he Theology of Menno Simons and Ist Significance for Today. Eugene, OR: Wipf & Stock, 1. izd. 1961. Meihuizen, H. W. Menno Simons, IJveraar voor het herstel van de nieuwtestamentische gemeente 1496-1561. Haarlem: Tjeenk Willink, 1961. Oosterbaan, J. A. De theologie van Menno Simons. Wageningen: Veenman, 1961. Reimer, Johannes. Menno Simons: Ein Leben im Dienst. Bielefeld: Logos Verlag, 1996. ________. Kein anderes Fundament. Beiträge zum Menno-Simons-Symposium. Lage: Logos, 1996. Reinhold-Scheuermann, G. A. Menno Simons: 500 jaar radicale reformatie in Nederland. Lelystad: Stichting IVIO, 1996. Smith, C. Henry. Menno Simons, an Apostle of the Nonresistant Life. Berne, IN, ca. 1936. Visser, Piet i Mary Sprunger. Sporen van Menno: het veranderende beeld van Menno Simons en de Nederlandse mennisten. Krommenie: Knijnenberg, 1996. Voigt, Karl Heinz. Kirchliche Minderheiten im Schatten der lutherischen Reformation vor 1517 bis nach 2017: 1648: “Kein anderes Bekenntnis soll angenommen oder geduldet werden”. Göttingen: Vandenhoek & Ruprecht, 2018. Voolstra, Sjouke. Een gemeente van heiligen: de kenmerken van de ware kerk volgens Menno Simons. Amsterdam: Doopsgezinde Historische Kring, 1994. ________. Menno Simons: His Image and Message. North Newton, KA: Bethel College, 1997. Vos, K. Menno Simons 1496-1561 Zijn Leven en Werken en Zijne Reformatorische Denkbeelden. Leiden i Boston: Brill, 2024. Zijpp, Alberda-van der, T. Menno Simons van Witmarsum: pastor, prediker, vernieuwer, vluchteling: 1496-1561. Amsterdam: Algemene Doopsgezinde Sociëteit, 2000.